Jug više nije „obećana zemlja“ Sjever sve više bilježi jednu zanimljivu pojavu. Ljudi koji su prije par mjeseci pobjegli na jug, bježeći od samoće i magle, sada se brže-bolje vraćaju u svoj grad, u svoju kuću. „Dolje je pakao. Ne može da se diše. Nema vazduha, gužva na sve strane – u prodavnici, u Domu zdravlja, na ulici. Dobro je da nismo izdali kuću, šta bih sad? Zatvoreni u stanu, klima me ubi. Nisam mogla ni jedan sat više ostati”, priča za Plus Portal tetka Dragica dok zaliva svoje cvijeće. Užareni asfalt, buka, nepregledne kolone vozila i gužve – to je realnost od koje narod bježi. Tamo se, kažu, život svodi na borbu za parking mjesto i preživljavanje dana u zatvorenom prostoru sa upaljenom klimom. „Čistim kuću. Doći će mi unačad, a kad uzmu odmore, doći će mi i ćerke. Čitavo ljeto su ovdje, pa kad dođe zima, ja ću opet kod njih. Mislila sam dolje more, sunce, a nije baš tako. Vjetar me dolje nagrdi”, nastavlja da nam se žali tetka Dragica. Sad za sad, kaže nam uz osmijeh, sjever joj izgleda kao dobar klima uređaj koji je dobila kao subvenciju. Nova strategija: malo na sjever, pa opet na jug Dok se jug davi u sopstvenoj popularnosti, a Podgorica peče kao tepsija, sjever polako postaje jedino mjesto gdje se život još uvijek mjeri brojem šoljica kafe popijenih u hladovini, a ne brojem auta u koloni. Možda je vrijeme da prestanemo da gledamo u pravcu juga kao u „obećanu zemlju“ i shvatimo da je naš sjever, lijep, a možda i ljepši od juga.

Jug više nije „obećana zemlja“

Jug više nije „obećana zemlja“

Sjever sve više bilježi jednu zanimljivu pojavu.
Ljudi koji su prije par mjeseci pobjegli na jug, bježeći od samoće i magle, sada se brže-bolje vraćaju u svoj grad, u svoju kuću.

„Dolje je pakao. Ne može da se diše. Nema vazduha, gužva na sve strane – u prodavnici, u Domu zdravlja, na ulici. Dobro je da nismo izdali kuću, šta bih sad? Zatvoreni u stanu, klima me ubi. Nisam mogla ni jedan sat više ostati”, priča za Plus Portal tetka Dragica dok zaliva svoje cvijeće.

Užareni asfalt, buka, nepregledne kolone vozila i gužve – to je realnost od koje narod bježi. Tamo se, kažu, život svodi na borbu za parking mjesto i preživljavanje dana u zatvorenom prostoru sa upaljenom klimom.

„Čistim kuću. Doći će mi unačad, a kad uzmu odmore, doći će mi i ćerke. Čitavo ljeto su ovdje, pa kad dođe zima, ja ću opet kod njih. Mislila sam dolje more, sunce, a nije baš tako. Vjetar me dolje nagrdi”, nastavlja da nam se žali tetka Dragica. Sad za sad, kaže nam uz osmijeh, sjever joj izgleda kao dobar klima uređaj koji je dobila kao subvenciju.

Nova strategija: malo na sjever, pa opet na jug

Dok se jug davi u sopstvenoj popularnosti, a Podgorica peče kao tepsija, sjever polako postaje jedino mjesto gdje se život još uvijek mjeri brojem šoljica kafe popijenih u hladovini, a ne brojem auta u koloni.

Možda je vrijeme da prestanemo da gledamo u pravcu juga kao u „obećanu zemlju“ i shvatimo da je naš sjever, lijep, a možda i ljepši od juga.