Budva više nije naša? Dok primorci plove, stranci preuzimaju ključeve obale Budvanska rivijera i Kotor sve više liče na međunarodnu trpezu. Ugostiteljski objekti, restorani, ali i one nezaobilazne ćevabdžinice i burekdžinice, sve češće su u rukama investitora i zakupaca iz Turske. „Ostalo nas je dvoje ili troje, najviše četvoro Budvana koji drže restorane, ostali su ili prodali ili dali u zakup. Sve ostalo drže Turci. Ovi mladi odu na brod, otisnu se i nema ih po nekoliko mjeseci ili godina. Ovdje svaka stopa zlata vrijedi. Nikad ne bih prodao djedovinu i budućnost moje djece“, priča za Plus portal Krsto, starosjedilac čija porodica je ovdje vjekovima. On dodaje i zanimljivu anegdotu o tome kako se nekada gledalo na imovinu: „Moj djed kad je dijelio imovinu, moj otac je tražio obalu. U to vrijeme obala nije imala nikakvu vrijednost. Ako si imao imanje i kuću gore u brdu, bio si bogat. Svi su se čudili šta moj otac traži - šta ima dolje? Samo nebo, more i kamen. Još tad je moj pokojni otac imao viziju koliko će jednog dana vrijediti taj kamen i to more“, prisjeća se Krsto. On dodaje da je njegova djedovina danas postala meta za investiture. Dok primorje mijenja vlasnike, ostaje nam da se pitamo: hoće li u toj novoj, međunarodnoj Budvi i Kotoru, biti mjesta za one koji su taj kamen prvi zavoljeli?

Budva više nije naša? Dok primorci plove, stranci preuzimaju ključeve obale

Budva više nije naša? Dok primorci plove, stranci preuzimaju ključeve obale

Budvanska rivijera i Kotor sve više liče na međunarodnu trpezu.

Ugostiteljski objekti, restorani, ali i one nezaobilazne ćevabdžinice i burekdžinice, sve češće su u rukama investitora i zakupaca iz Turske.

„Ostalo nas je dvoje ili troje, najviše četvoro Budvana koji drže restorane, ostali su ili prodali ili dali u zakup. Sve ostalo drže Turci. Ovi mladi odu na brod, otisnu se i nema ih po nekoliko mjeseci ili godina. Ovdje svaka stopa zlata vrijedi. Nikad ne bih prodao djedovinu i budućnost moje djece“, priča za Plus portal Krsto, starosjedilac čija porodica je ovdje vjekovima.

On dodaje i zanimljivu anegdotu o tome kako se nekada gledalo na imovinu:

„Moj djed kad je dijelio imovinu, moj otac je tražio obalu. U to vrijeme obala nije imala nikakvu vrijednost. Ako si imao imanje i kuću gore u brdu, bio si bogat. Svi su se čudili šta moj otac traži – šta ima dolje? Samo nebo, more i kamen. Još tad je moj pokojni otac imao viziju koliko će jednog dana vrijediti taj kamen i to more“, prisjeća se Krsto. On dodaje da je njegova djedovina danas postala meta za investiture.

Dok primorje mijenja vlasnike, ostaje nam da se pitamo: hoće li u toj novoj, međunarodnoj Budvi i Kotoru, biti mjesta za one koji su taj kamen prvi zavoljeli?