Dok sindikat protestuje na kašičicu, radnici u novčanicima broje sitno Unija slobodnih sindikata Crne Gore konačno se udostojila da izađe na protest, ali ruku na srce – to više liči na opravdanje da još uvijek postoje nego na ozbiljnu borbu za radnička prava. Dok je potrošačka korpa za dvije godine skočila za laganih 190 eura (i to bez troškova za auto, grijanje i gorivo!), sindikalci su riješili da nam narednih petnaest dana drže časove iz strpljenja uz unaprijed snimljene poruke sa zvučnika. Pa, ko to još gleda i sluša u podne kad prži zvizdan? Osam mjeseci čekanja na – ništa Generalni sekretar USSCG, Srđa Keković, s pravom podsjeća da Vlada već osam mjeseci razvlači priču i traži „dodatno vrijeme“ za bolji model. Samo što to dodatno vrijeme Vladi i te kako odgovara: odlaganjem odluke svakog mjeseca u budžetu ostaje nekoliko miliona eura koji su trebali da završe u džepovima radnika. Formula koju sindikat traži prilično je jasna – da se obračunska vrijednost koeficijenta pomjeri sa 90 na 100 eura, čime bi preko 100.000 zaposlenih (što u javnom, što u privatnom sektoru bez granskih ugovora) dobilo povišicu od desetak odsto. Opšti kolektivni ugovor? Kakav crni ugovor… I dok Keković sumnja da Vlada čeka predizbornu kampanju da bi eventualno izvadila keca iz rukava i ponudila čak i veći koeficijent, postavlja se pitanje: gdje je sindikat bio proteklih mjeseci? Protesti pod sloganom „Zajedno za 100“ počeli su još s proljeća, a radikalnije mjere se, po običaju, najavljuju tek za – septembar. Ako sindikat misli da se prava brane šetnjom od 60 minuta dnevno i puštanjem tona sa razglasa, Vlada će komotno moći da izgura mandat bez i jedne stresne situacije. Jer, sa ovakvom „radikalnom“ borbom, grmljavina je samo u najavi, ali povišica nikako da padne.

Dok sindikat protestuje na kašičicu, radnici u novčanicima broje sitno

Dok sindikat protestuje na kašičicu, radnici u novčanicima broje sitno
Unija slobodnih sindikata Crne Gore konačno se udostojila da izađe na protest, ali ruku na srce – to više liči na opravdanje da još uvijek postoje nego na ozbiljnu borbu za radnička prava.

Dok je potrošačka korpa za dvije godine skočila za laganih 190 eura (i to bez troškova za auto, grijanje i gorivo!), sindikalci su riješili da nam narednih petnaest dana drže časove iz strpljenja uz unaprijed snimljene poruke sa zvučnika. Pa, ko to još gleda i sluša u podne kad prži zvizdan?

Osam mjeseci čekanja na – ništa

Generalni sekretar USSCG, Srđa Keković, s pravom podsjeća da Vlada već osam mjeseci razvlači priču i traži „dodatno vrijeme“ za bolji model. Samo što to dodatno vrijeme Vladi i te kako odgovara: odlaganjem odluke svakog mjeseca u budžetu ostaje nekoliko miliona eura koji su trebali da završe u džepovima radnika.
Formula koju sindikat traži prilično je jasna – da se obračunska vrijednost koeficijenta pomjeri sa 90 na 100 eura, čime bi preko 100.000 zaposlenih (što u javnom, što u privatnom sektoru bez granskih ugovora) dobilo povišicu od desetak odsto.

Opšti kolektivni ugovor? Kakav crni ugovor…

I dok Keković sumnja da Vlada čeka predizbornu kampanju da bi eventualno izvadila keca iz rukava i ponudila čak i veći koeficijent, postavlja se pitanje: gdje je sindikat bio proteklih mjeseci?

Protesti pod sloganom „Zajedno za 100“ počeli su još s proljeća, a radikalnije mjere se, po običaju, najavljuju tek za – septembar. Ako sindikat misli da se prava brane šetnjom od 60 minuta dnevno i puštanjem tona sa razglasa, Vlada će komotno moći da izgura mandat bez i jedne stresne situacije.

Jer, sa ovakvom „radikalnom“ borbom, grmljavina je samo u najavi, ali povišica nikako da padne.